Put do pakla poplocen je dobrim namjerama ?!

Sad sam slucajno naletila na netu na ovo...
I bas me se dojmilo... ne srz svega nego, onako, formacija koja me bas navela na razmisljanje...
Stvarno mislim da je tako... obicno nas uvijek ono za sto mislimo da je ispravno i dobro toliko razocara da nas dovede do pada, ovdje formuliranog kao pakla...
Pa mora li zaista uvijek biti tako?
Da uvijek kad mislimo da radimo nesto dobro, kad to radimo sa srcem, u zelji da pomognemo nekome, a razum ostavimo po strani, uspostavi se nesto sasvim suprotno...
Mislim da je važno da dobre namjere budu uvijek prisutne ali nevidljive, a ukoliko treba nešto i učiniti - činiti to u mjeri u kojoj će onom drugom ostati sva sloboda njegovih vlastitih namjera i odluka.
Ili grijesim?

da...istina je to kaj kazesh kolko god se nama to chinilo apsurdnim i smijeshnim...mi se trudimo kao ljudi da uchinimo najbolje kaj mozemo za nas...za nashe obitelji..za ljude opchenito koje wolimo..chesto te namjere su toliko isforsirane da prerastaju u neku wrstu opsesije..neku wrstu tlachenja drugih..prewishe zelimo da bude po nashem i mislimo kako je to ono kaj je jedino isprawnio...kad to radimo autopmatski odwajamo ljude od tebe wrshechi neki pritisak..onda ostanemo sami..i pochemo sami sebe gristi za ono kaj smo naprawili...tada tek mozemo rech da nashe odluke nisu bile isprawne..a kad to pomislimo onda odustajemo od swega...i prepustamo swoj ziwot nekom drugom...a taj netko drugi (okarakterizirajmo ga kao djawao) nas odwlachi u saswim suprotnom smjeru i mi postanemo jadni i nemochni...i dogadja se slom u nashem ziwotu..i sad widimo kako od najboljih namjera unishtimo sami sebe...

nego da sad wishe ne kenjam..hehe..eto moje malo mishljenje..nastalo samo trenutkom inspiracije...